Ko nosilac liste, i s rukovodećim iskustvom od tri mandata u Nacionalnom savitu, odabrala sam ljude koji: mogu, oće i znaju. Bit član Nacionalnog savita je ozbiljan zadatak, velika čast i obaveza.
Triba bit aktivan četri godine, dolazit redovno na sidnice Savita, na nacionalne praznike, i ne samo to. Potribno je radit, da bi se kaka manifestacija održala, da bi bila pripravljena kako triba. Sve što smo radili u poslidnje četri godine, urađeno je većinom s ljudima koji su na našoj listi. Oni su nosili sve zadatke koje je tribalo odradit, bilo da je to organizacija „Prela”, „Dužijance”, izložbi, manifestacija vezani za dicu, obrazovanje... Tim ljudi koji je radio požrtvovano. Pridsidnik Odbora za kulturu radio je s nama čak i dok je bio na ličenju u bolnici. Nismo stajali. I ništa nam nije bio izgovor i priprika. Na našoj listi su ljudi različiti zanimanja i stepena obrazovanja, onako kaka nam je i zajednica, šarolika. Sotim ćemo lakše razumit sve one koje triba da zastupamo i branimo njeve interese, od seljaka, učitelja, ekonomista, visoko obrazovani ljudi razni struka, penzionera...
U buduće odbore uključićemo mlađe ljude, koji bi ode sticali iskustvo, sve što je bitno za funkcionisanje Nacionalnog savita, kako bi njim kad dođe vrime, pripuštili dalji rad, što ističe Dušan Ivić. Na mlađima svit ostaje, to nikad ne smimo zaboravit!
Obrazovanje je, za našu listu, odbor koji je najvažniji i od kojeg zavisi budućnost naše zajednice. Više od 10.000 učenika je prošlo kroz izborni predmet Bunjevački jezik sa elementima nacionalne kulture, od kad se on pridaje u škuli. I to je ogroman resurs mladi ljudi, koji dolaze, u samom startu, s tušta više saznanja o svojem narodu, identitetu i njevo vrime tek dolazi. Mnoge od aktivnosti potribne za obrazovanje radili smo nuz pomoć Bunjevačkog edukativnog i istraživačkog centra „Ambrozije Šarčević”. Radila sam na uvođenju bunjevačkog jezika u sridnje škule, udžbenicima i gramatiki za škule, zajedno s učiteljicom Ružom Josić, dok nam je Gabriela Diklić bila savitnik za jezik i autorka mnogi književni priloga u njima. Organizovala sam deset godina takmičenja „Volim bunjevački”, „Dičiju nedilju”, u kojoj su velik doprinos dale Jelena Vukčević i Svetlana Mormer. Već 15 godina organizujem ekskurzije za dicu koja uče bunjevački, unatrag dvi godine i „Dičije prelo”. „Božićne” i „Uskršnje izložbe”, koje služe, kako za podilu paketića, tako i za promociju ovog predmeta. Sad je potribno razmišljat o koraku dalje. Prvo, kad je kampanja za upis dice na Bunjevački jezik s elementima nacionalne kulture, u tom triba da učestvuju i svoj doprinos daju sva bunjevačka udruženja i šira bunjevačka zajednica. Zafaljivam se pridavačima bunjevačkog jezika, koji pridano rade, animiraje dicu da s voljom i ljubavlju, pohađaje ovaj predmet. Započeti su prigovori oko Lektorata za bunjevački jezik, koje je potribno završit, što bi dalo jedan zaokruženi sistem učenja bunjevačkog jezika. Ipak, na obrazovanju na maternjem jeziku, moraće se i mimo tog radit tušta. S naglaskom na tom, da se bunjevački jezik čuva najbolje u porodici, a članovi Savita, koji divane bunjevački u svojim javnim nastupima i na sidnicama, daju najbolji primer u očuvanju jezika. Učenje jezika u vrtićima je još jedan od načina čuvanja jezika, s otvaranjom vrtića smo počeli još prija šest el sedam godina, konačno je otvoreno jedno odiljenje, što je odlično, al taki grupa mora bit daleko više po varoši, i drugim selima, ako mislimo napridovat. I zato ćemo se zalagat.
Kultura u našoj zajednici je od samog početka i osnivanja Nacionalnog savita nuz pomoć Centra za kulturu Bunjevaca, uznapridovala, razgranala se. Manifestacije i nacionalne praznike koje organizuje Nacionalni savit sa Centrom postale su poznate širem auditorijumu. Za naše „Prelo” traži se karta više, „Dužijanca” okupi cilu varoš, što svidoči brojna publika. Tu su tematske izložbe za Božić, Uskrs, kad se naši ljudi okupe, uživaje u izloženim eksponatima, kroz koje se čuva tradicija, u čemu pomažu Milka Kujundžić, Silvija Dakić, al se i poveziva sadašnjost. Sve to urađeno je, najvećim dilom, nuz pomoć dva bunjevačka udruženja, KUDŽ „Bratstvo” s Antušom Romićom i Tihomir Vrbanović i KUD „Aleksandrovo”. I na njevom angažmanu i podrški, tušta fala.
U narednom periodu, potribno je obuvatit širi opseg ljudi, ne bazirat se samo na folklornom okupljanju, neg ponudit raznovrsnije mogućnosti, putom raznovrsniji sekcija, i drugi vidova bavljenja kulturom. Tako bi obuvatili veći broj pripadnika bunjevačke zajednice, što nam je i cilj, što ističu Marija Šamu, Josip Bošnjak. Jedan od naši budući članova Nacionalnog savita Miloš Ćuković, ima pridlog osnivanja „Zanatskog centra”, di bi se okupljali majstori svi struka u penziji, a koji bi po popularnim cinama, radili popravke najšireg spektra. I to bi bilo jedan vid pomoći i aktivizma. Posebnu pažnju smo posvetili staroj sorti žita bankut, njezinom nigovanju i uzgajanju, s ciljom da, osim za etno-postavke za „Dužijancu”, kasnije počnu služit i za pripravljjanje kadgodašnjeg kruva, bunjevački ila i tista. Za to će bit zaduženi Stipan Brajkov, Ivica Vert i Diniško Romić.
Informisanje u bunjevačkoj zajednici ima sve potribne uslove da radi nesmetano i kvalitetno. Ipak, stiče se utisak da ljudi nisu najbolje informisani o našem radu, ciljovima. Moramo se više obraćat mladima, priko društveni mriža, koje su njima atraktivne, od instagrama do tik toka. Što zahtiva drugačiji pristup medijskom sadržaju i prezentovanju u kraćoj, dinamičnijoj formi. Isto bi tribalo primenit na naše radio emisije, di bi tribalo angažovat daleko više saradnika, pogotovo mladi, koji triba da uđu u medijski svit i javnost u svojoj zajednici. Lip primer kako mož doprinet informisanju svoje zajednice je Mirko Ivanković, koji svaki bunjevački događaj medijski proprati, uobliči, i širi na svojoj fejsbuk stranici. Kad bi to radili samo svi članovi Nacionalnog savita, daleko bi stigli po pitanju informisanja i animiranja zajednice. U vrime dok sam bila direktor Bunjevačkog informativnog centra „Bunjevačke novine” su se mogle kupit u svakom dućanu u varoši i selu, u bodicama... To je potribno vratit, i proširit, koliko god je moguće.
Službena upotriba jezika i pisma je oblast, na kojoj sam radila čitava tri mandata, kako bi od samog naziva Odbora, postala jedna živa i upotribljiva cilina. Počevši od standardizacije bunjevačkog jezika kroz „Bunjevačke novine” koje sam uređivala, do osnivanja i pokrećanja dičijeg lista „Tandrčak”, pa kroz brojna bunjevačka izdanja di je jezik dobio svoj oblik i pravac kojim se dalje razvija i upotribljava. Radila sam na „Bunjevačkom ričniku”, više od šest godina, „Gramatiki” i „Pravopisu”, sve zajedno još dodatni pet godina. To je ogroman naučni poduhvat, na koji sam izuzetno ponosna. Tek nakon tog uslidila je i procedura uvođenja službene upotribe jezika i pisma, koju sad, ko i sve što je uspišno, svojataje svi, a ponajviše oni koji u njoj nisu učestovali.
Danas se u Nacionalnom savitu svakodnevno privode brojni dokumenti na bunjevački jezik, za potribe Varoši Subatice. Položila sam i za sudskog privodioca na bunjevačkom jeziku, kako bi privodi bili na što većem nivou, i imali zvaničan sertifikat. Već kad ulazite u varoš sustrićete se sa saobraćajnim oznakama na bunjevačkom jeziku, nazivi institucija, koji jasno pokazivaje da tu živi bunjevački narod. Otvoreno je odiljenje na bunjevačkom jeziku u Varoškoj biblioteki, Maša Mladenović nas je tad sprovela i pokazala police s bunjevačkim knjigama, koje imaje mista da se na nji poslaže još tušta bunjevački izdanja. Ipak, posla oko službene upotribe jezika i pisma ima još tušta, potribno je da sve one kulturne institucije koje je Nacionalni savit označio da su od značaja, svoje internet stranice imaje i na bunjevačkom jeziku, javni natpisi na njima takođe triba da se upotpune. I, opet ću naglasit, bunjevački triba da se što više divani u javnoj i privatnoj upotribi, samo tako ćemo ga uspit sačuvat, unapridit i prinet mlađim naraštajima.
Za budućnost bunjevačke zajednice zaduženi smo svi zajedno. Koliko budemo svisni odgovornosti, potribe zalaganja za nju – ne samo deklarativno nego svojim dilima, kulturi dijaloga i ophođenja jedni prema drugima, a onda i ko primer ciloj zajednici, depolitizaciji i vraćanju na naše osnovne zadatke i ciljove, koje ima Nacionalni savit. Kad to budemo imali i kad se na to „podešavanje” ne budemo vraćali prilikom svaki izbora za Nacionalni savit, možemo divanit o budućnosti.
Za nas su odgovornost članova Savita, ključni za dalji rad, zalaganje da svojim primerom pokrenu i druge, i da nesebično sebe daju ovi četri godine svojoj zajednici, kako bi unapridili njezino stanje.
Za sve ovo, navedeno potriban je prostor di će se radit, te očekivamo da se radovi na „Bunjevačkoj kući” privedu kraju što prija, jel sam uspila obezbedit sridstva i za kupovinu i za popravku iste, koja su prosliđena Varoši. Potribno je unapridit i razvit naše manifestacije do nivoa turističke ponude širem regionu. I, u svemu tom, trudit se da u tom učestvuje što više mladi naraštaja. Osnovat Radni tim za omladinu, čut šta oni žele i dat njima da organizuju događaje po njevoj miri i potribama, a u duhu bunjevačkog identiteta.
Cilu svoju obrazovnu i radnu karijeru posvetila sam bunjevačkom narodu. Okupila sam tim ljudi koji me u tom žele i mogu pratit. Više od dvadeset godina pridanog rada na svemu što je bilo potribno da ustanemo i s ponosom kažemo: „Nek se znade, da Bunjevac živi!” Sve što sam navela prija tri izborna ciklusa da su nam ciljovi, danas je ispunjeno. Dila stoje iza nas. To se lako mož vidit na tadašnjem izbornom flajeru. Danas je potribno sve ono što je urađeno, zaokružit. I razvijat dalje, kako bi sve počelo funkcionisat ko uređen sistem, di svako zna svoje misto i zadatak koji, kad ga se prihvati, odgovorno izvrši. Ukoliko to budemo uspili u naredne četri godine i ono što nisam navela, uspićemo uradit.
Zafaljivam svima koji nas podržavaje, tu je pridlagač liste BEIC „Ambrozije Šarčević”, te UK „Centar za kulturu Bunjevaca”, Fondacija „Mijo Mandić”, KUDŽ „Bratstvo”, KUD „Aleksandrovo”, UG „Bunjevačka vila”, UG „Bunjevci” iz Novog Sada, bunjevačke zajednice iz Mađarske i Austrije. Ko i brojni članovi drugi bunjevački udruženja, koji pripoznaju naš rad, želju za napritkom. Sve nji pozivam da glasaje za nas i da se zajedno, oma posli izbora latimo posla.
Suzana Kujundžić Ostojić
Lista 2: „Dr Suzana Kujundžić Ostojić – Nek se znade, da Bunjevac živi”