U  povodu „Otvorenog pisma“ grupe potpisnika, upućenog na više adresa zvaničnika u Srbiji i Hrvatskoj, kao i medijima, Nacionalni savet bunjevačke nacionalne manjine ukazuje:

   Bunjevci su nacionalna manjina, koja ostvaruje svoja prava po  Ustavu Republike Srbije (član 75 Ustava), Zakonu o nadležnostima i izboru Nacionalnih saveta, Statuta AP Vojvodine (član 6, 20, 22 i 25 Statuta), kao i međunarodnim normama iz okvira prava manjina, ravnopravno sa pripadnicima svih drugih manjiskih zajednica u Republici Srbiji.

   Bunjevci su izloženi negiranju i asimilaciji koja se dugi niz godina sistematski i perfidno sprovodi od strane pojedinih institucija uz podršku pojedinaca, navodno intelektualaca, iz hrvatskog nacionalnog okruženja.

   Od strane bunjevačkih institucija ili pojedinaca iz bunjevačkog nacionalnog korpusa, nikada nije osporavano pravo bilo kom građaninu Republike Srbije da se slobodno izjasni o svojoj nacionalnoj pripadnosti, niti je takvo izjašnjenje negirano, bez obzira o kojoj nacionalnoj pripadnosti je reč.

   Bunjevački nacionalni savet i bunjevačke institucije, u okviru svojih prava i nadležnosti,  neće dozvoliti da se negira postojanje bunjevačke nacionalne zajednice i pravo na lično opredeljenje bilo kog građanina da se izjasni o svojoj pripadnosti bunjevačkom narodu.

   Zahtevamo od nadležnih državnih organa i institucija, da pokrenu odgovarajući postupak radi utvrđivanja krivične odgovornosti pojedinaca koji su u potpisu „Otvorenog pisma“, u vezi sa osporavanjem i narušavanjem prava građana na izjašnjenje o svojoj nacionalnoj pripadnosti i negiranja postojanja autohtone nacionalne zajednice pod imenom Bunjevci, suprotno Ustavu i Zakonu Republike Srbije.

   Postoje brojni dokumenti iz istorijskih arhiva iz kojih je potpuno jasno da je nad bunjevačkim narodom sistematski vršena asimilacija.U prilogu dostavljamo deo te dokumentacije.

Subotica 16. 02. 2011. godine                                 

Predsednik Nacionalnog saveta bunjevačke nacionalne manjine          

Blaško Gabrić                                             

EGEREŠI PODRŽO ZAHTIVE BUNJEVACA

   Pridsidnik Skupštine APV gospodin Šandor Egereši primio je delegaciju Nacionalnog savita bunjevačke nacionalne manjine 27. januara, koju je pridvodio njezin pridsidnik Blaško Gabrić.

   Egereši je izno čvrsta zalaganja Skupštine APV ka daljem razvoju i unapriđenju međunacionalni odnosa i doslidnom ostvarivanju prava nacionalni manjina u Vojvodini. Pri tom je posebno istako potribu stvaranja uslova za unapriđivanje ovi prava za bunjevačku nacionalnu manjinu i iskazo spremnost da se u tom pogledu dalje radi u saradnji sa Nacionalnim savetom i bunjevačkim institucijama.

   Blaško Gabrić je detaljno upozno pridsidnika Skupštine APV sa svim problemima sa kojima je suočena bunjevačka nacionalna manjina, a naročito u pogledu finansiranja i nepostojanja odgovarajući uslova za rad institucija i zatražio konkretnu pomoć u rešavanju ovi problema. Posebno je istako da je bunjevački narod još uvik izložen asimilaciji, naročito prid pridstojeći popis stanovništva u Srbiji, i predo je pridsidniku Skupštine APV dokumentaciju koja dokazuje da su Bunjevci u Vojvodini nasilno prikršteni u Hrvate sramnom naredbom iz 1945. godine, te da je od priko 43.000 Bunjevaca po zvaničnoj statistici iz 1931. godine, u Subotici po poslidnjem popisu bilo tek oko 17.000. Zatražio je da se ova istorijska i ljudska nepravda ispravi.

   Potpridsidnik BNS Nikola Babić, izno je probleme sa kojima se suočavamo u realizaciji nastave na bunjevačkom jeziku u škulama i u oblasti kulture. Posebno je ukazo na nedopustivo stanje da Bunjevci nemaje Zavod za kulturu u Vojvodini i na sve posledice koje iz tog proističu, i zatražio da Skupština AP Vojvodine ispravi grešku i u okviru svoje nadležnosti donese odgovarajuće odluke o hitnom formiranju Zavoda za kulturu Bunjevaca u Vojvodini.

   Mirko Bajić, član BNS i v.d. direktor NIU „BIC”, izno je podatke o stanju u oblasti informativnog prostora i zahtivom koji je već podnet, da jedino informativno-političko glasilo na bunjevačkom jeziku, misečnik, „Bunjevačke novine”, dobije pravo da se u buduće izdaje dvared misečno, što je od velikog značaja za unapriđenje prava na informacije na bunjevačkom jeziku.

   Pridsidnik Šandor Egereši je podržo ove zahtive i ukazo na proceduru koju oma triba pokrenit, kako bi formiranje Zavoda za kulturu i uspostavljanje prava da „Bunjevačke novine” dobiju status dvonedeljnika, u najskorije vrime bilo na odlučivanju u Skupštini APV i kako bi se ovi zahtivi ispunili.

PRIKINIT PRITVARANJE BUNJEVACA U HRVATE

Prema ričima Branka Franciškovića, pridsidnika Bunjevačke stranke Vojvodine, tušta je primera koji pokazivaje kako se vrši asimilacija Bunjevaca. Ustav Republike Srbije navodi i Bunjevce i Hrvate ko ravnopravne nacionalne manjine, dok pojam Bunjevac-Hrvat ili Hrvat-Bunjevac ne postoji

 Sve češći pokušaji asimilacije Bunjevaca i privođenje isti med Hrvate bili su povod da se Bunjevačka stranka Vojvodine, priko konferencije za štampu, oglasi i oštro osudi ovake pokušaje.
Radni naziv ove konferencije glasi „zaštitićemo ime Bunjevaca”. Kad kažem „zaštitićemo”, onda cigurno ima i od koga. Naime, bunjevačko ime je danas višestruko zloupotribljeno, pa se često mogu čut termini poput Bunjevac-Hrvat, Hrvat-Bunjevac, bunjevački Hrvat, hrvatski Bunjevac. Sve to divani samo jedno – očigledna je namira da se Bunjevci prisajedine Hrvatima, a to je baš pokušaj asimilacije. Daćemo sve od sebe da zaštitimo bunjevačko ime, da se od Bunjevaca ne krade – divani Branko Francišković o temi koja najviše pogađa Bunjevce.
   Primera koji iđu nuz ovu tezu ima tušta, a već su pokrenuti i konkretni potezi.
   Udruženje građana „Bunjevačko kolo” iz Sombora je podnelo tužbu protiv Hrvatskog kulturnog centra „Bunjevačko kolo” iz Subotice, jel se isto zovu, al nikako ne gaje tradiciju bunjevačkog naroda. Suprotno tom, u HKC „Bunjevačko kolo” se gaji tradicija Hrvata. Da ovako štogod nema nikake, pa ni pravne osnove, Francišković objašnjava kroz navode iz Ustava Republike Srbije.
   U Srbiji postoji jasno razgraničenje izmed bunjevačke i hrvatske nacionalne manjine. Dokaz za to je Ustav Srbije, pa i Statut Vojvodine di u članu 1 piše da u Vojvodini žive ti i ti narodi, al i Hrvati i Bunjevci. Dakle, nema Bunjevaca-Hrvata. Možda to digod i postoji, al dok smo u Srbiji, onda se moraje poštovat ona pravna načela koja Srbija nalaže. Jedan od očigledni primera je, kako navodi Francišković, i nedavno održan Festival bunjevački pisama. Zvanični jezik konferanse je bio bunjevački, a prema propozicijama mogli su učestovat autori koji su pisali na hrvatskom i bunjevačkom.
   Nemam ništa protiv da se prave festivali di će bit zajedno i hrvatski i bunjevački izvođači, i ne samo oni, neg i srpski i madžarski i svi ostali. Samo, onda se to mož nazvat Međunarodni festival. Ne možedu Hrvati organizovat Festival bunjevački pisama. Mora se svatit da su ovo dvi različite nacije, nikako jedna ista. Ono što sve Bunjevce posebno boli je Dužijanca. I tu je, prema ričima Franciškovića, očigledan pokušaj asimilacije pripadnika bunjevačke nacionalne manjine.
   Svi znamo da je Dužijanca proglašena praznikom bunjevačke nacionalne manjine. Međutim, organizacija svečanosti je povirena Hrvatskom kulturnom centru „Bunjevačko kolo”. Da se razumimo, nemam ništa protiv da u svečanosti učestvuju i Hrvati, al se mora znat da je ovo tradicija bunjevačkog naroda. Da bude još gore, pokušavaje tu i tamo ubacit koju bunjevačku rič i onda dobijete jedan iskvareni jezik, mišavinu bunjevačko-srpsko-hrvatskog jezika. Pogledajte samo koliko je gostivi iz Hrvatske, koliko je organizacija, sve to upućiva na pokušaj prisvajanja Dužijance. Nemamo mi ništa protiv tog da Hrvati prave njeve žetelačke svečanosti, al ne pod imenom Dužijanca. Pod tim se podrazumivaje bunjevačke žetelačke svečanosti na području bajskog trokuta. To nismo izmislili mi u Bunjevačkoj stranki Vojvodine, to je tradicija vikovima unatrag. Francišković je potom navo da je moro i reagovat na tekst iz „Glasnika Pučke kasine” br. 11 -12, di svoj stav iznosi biskup dr Ivan Penzeš.
   Tamo piše, parafraziram, da je prije 22 godine od svog oca čuo da su Bunjevci Hrvati i da je za njega ta stvar završena. Kako on, ko visoko obrazovano svešteno lice, mož tako štogod kazat? Kaki je njegov otac istorijski izvor? Poštivam crkvu ko instituciju, al take stvari se ne smidu dešavat. Ne mož crkva bit promoter privođenja Bunjevaca u Hrvate. Ko rišenje za sve probleme Francišković navodi zaštitu države i dugotrajnu borbu na svim nivoima.
   Tražićemo zaštitu od države, ako su nas već priznali, nek nas i štite od pokušaja asimilacije. Virujem da će nas i Bunjevački nacionalni savit podržat u ovim naporima. Jednostavno, nikake manifestacije pod bunjevačkim imenom ne bi smile da se održavaje brez saglasnosti Bunjevačkog nacionalog savita. Svako mož dat saglasnost za svoje, Bunjevci za Bunjevce, Hrvati za Hrvate, Madžari za Madžare... – znamo da do rišenja nećemo doć priko noći, pa smo i spremni na mukotrpnu borbu u dužem vrimenskom periodu, s ciljom da se prikine započet proces asimilacije – zaključio je Francišković.